Rasprave o prikladnim načinima zaštite prostora i prirode vode se od konca 19. st., pri čemu se inicijative u novije vrijeme iz raznih domena (priroda, kultura, tržište) približavaju u preklapajućem području praksi, nematerijalne baštine (ukupno i prirodne, poput zvukova) i nematerijalnih prava. U takvom je diskursu kornatsko otočje već dobro dokumentiran ambijent zahvalan za praćenje odnosa baštine, tržišta i kulture življenja. Specifična naseljenost otočja i ogoljenost krajolika gotovo da je podastrta kao laboratorij kulturnih dioništava. Zbog toga se za krajolikom poseže kao za predmetom istraživanja kulturne baštine, ovdje provedenog etnografski među dionicima kulture i u krajoliku.
Djelo donosi pregled dosega i perspektiva relevantnih regulacija očuvanja kulture i antropogene mjere krajolika, rezultate vlastitog istraživanja i prijedlog dijaloški upravljane baštine. Specifična sredina ima svoja posebna obilježja, već generacijama oslonjena o važne performativne prakse. Stoga se teorijski okvir otočnih temporaliteta postavlja u svjetlu generativnih kapaciteta kulture s njenim stvarateljima kao protagonistima regulacije.