U knjizi se obrađuje povijest i okolnosti
osnivanja dvaju prvih sveučilišta u srednjoj
jugoistočnoj Europi i njihova suradnja u
XIV. st. Autor tumači važnost proučavanja
poznavanja kulturne povijesti svakog
naroda, osobito povijesti visokog školstva
koje se pojavilo potkraj XII. i početkom
XIII. st. kao rezultat snažnoga
intelektualnog vrenja. U kasnom srednjem
vijeku europski duh po prvi put u svojoj
povijesti počeo na ubrzan način
nadoknađivati izgubljeno vrijeme nakon
pada Zapadnoga Rimskog carstva
oslobađajući se naslijeđenog dogmatizma i
upuštajući se u razmišljanje na nov,
racionalan i ,,moderan" način.
Naslijeđene kulturne vrijednosti
obogaćivao je vlastitim spoznajama i
vrijednostima od kojih su neke i danas na
snazi postavši jedan od najljepših i
najoriginalnijih plodova zapadnoeuropske
civilizacije kojima je možda više nego
ijedna druga ustanova obogatio i
preobrazio najprije samu Europu, a onda i
ostali svijet. U tom kontekstu razmotreni
su najranija prošlost i značenje sveučilišnih
jezgri u Pragu i Zadru.