Jezik u životu jednog društva ostaje i dalje najsavršenije
sredstvo priopćavanja, sporazumijevanja i osobne ili
grupne interakcije i identifikacije. Kao takav je podložan
zakonskom reguliranju. Jezično zakonodavstvo se u
Hrvatskoj prakticira od 928. godine. Posebno vrijedno za
ovu knjigu je razdoblje između 1912. i 1913. godine kada se
vode borbe za provođenje i primjenu već postojećih
zakona o jeziku u Dalmaciji, poznato i kao “jezično pitanje
u Dalmaciji” sa naglaskom na Zadar kao posljednjom
utvrdom talijanstva na istočnoj obali Jadrana.
U radu se uglavnom oslanja na tri hrvatska izvora:
Narodni list, Hrvatsku krunu i Il Popolo, te na dva talijanska
lista: Il Dalmatu i Risorgimento.
Knjiga je podijeljena u dva dijela. U prvom se daje pregled
dosadašnjih studija o uporabi jezika u javnim državnim
službama i pregled jezičnoga zakonodavstva u Dalmaciji
u XIX. st., do 1900. godine. Drugi dio knjige prati
kronologiju rasprava i događaja onako kako su se
odražavali u našim medijskim izvorima u interakciji
glavnih protagonista u rješavanju jezičnog pitanja. Građa
je raspoređena u pet vremenskih odjeljaka, a središnji je
događaj ovog dijela tzv. drugi bečki dogovor od 22. travnja
1909. godine. Na kraju knjige se nalaze relevantni
zakonski tekstovi o uporabi jezika u Dalmaciji od 1815. do
1909. godine.