Monografija istražuje iskaz neizrecivoga kao
krucijalan u poetici nedovoljno istražene i
marginalizirane hrvatske književnice Side Košutić.
Služeći se teorijom neizrecivoga u filozofiji jezika
ispitat će se odnos poetičkih postupaka Side Košutić
i iskaza karakterističnih za mitski diskurs u čijem je
temelju neizrecivo. Iskaz neizrecivoga teoretski se
obrazlaže kroz problematiku odnosa jezika i bitka,
što ih je sama književnica na nekoliko mjesta i kroz
različite literarne postupke apostrofirala.
Književnica transcendira jezični i misaoni dualizam
konceptom iskaza neizreciviga, čime se njezino djelo
ravnopravno svrstava u poetičke tendencije moderne
hrvatske književnosti prve polovice dvadesetog
stoljeća dominantno se naslanjajući na
(novo)simbolističku i ekspresionističku paradigmu,
a ponegdje anticipirajući i tendencije koje će
hrvatsko pjesništvo nastaviti razvijati u
postmodernizmu.