Ljubav Tristana i Isolde ne samo da nije obična, pa ni samo nesretna, ona je zabranjivana i osporavana, njoj se prigovara i osuđuje ju se. Neprihvatljiva je mnogim pojedincima, ali i čitavim sredinama i društvenim slojevima, moralno je osuđuju pripadnici dvaju viših staleža, plemići i svećenici, vladari. Čak se i sami ljubavnici, pa i pripovjedač, pridružuju tom mnoštvu sveopćega osuđivanja svojim osuđivanjem i samoosuđivanjem, osuđivanjem drugih, i Boga, čineći tako osuđivanje novom važnom temom Gottfriedova dvorskoga epa. Tristan je ep o ljubavi i osuđivanju. On je roman o ljubavi, laži i prevari. Osuđivanje je naravno u njemu usko povezano s grijehom i ispravnošću. Osuđivanje je u Tristanu jedna od najvažnijih, bitnih pojava, jer je pokazatelj kretanja, promjenljivosti, borbe suprotnosti, dijalektike i kontrasta. U dosadašnjim istraživanjima ukazuje se na reprezentacije emocija u Gottfriedovom djelu kao raznolikih i heterogenih i čija interpretacija predstavlja značajne poteškoće. Ta heterogenost postaje značajnom na mnogo različitih razina i na primjeru širokog spektra figura i konstelacija. Međutim, istraživanjem osuđivanja kroz emocije, heterogenost emocija i protagonista u djelu kao i samog djela – nestaje. Osuđivanje postaje neizostavnim i neophodnim temeljem za novu razinu interpretacije Gottfriedovog Tristana. U potrazi za osuđivanjem u Tristanu, kojega je obilna prisutnost u romanu i iznenađujuća i razveselju- juća, moglo se istraživati čitavu lepezu ljudskih emocija bogato predstavljenih Gottfriedovim raskošnim spisateljskim darom, ali i ne samo to. Slijedom osuđivanja susreće se s temeljnim, do sad neistraženim ili sporadično istraženim, temama razmatranima u tom veličanstvenom djelu, i pozabavilo se kratko većinom od njih.